....Izbjeglica iz Besmisla

..ne pravim od tuge nauku, ali jos uvijek ne znam da izmamim svjetlost na "sljedecem" brijegu!!!

26.12.2009.

State of Mind...

Neke stvari jednostavno nisu do nas...
Neka jutra bovaju najljepsa, ali ih se ipak pred sobom moramo odreci...
Neke oci, neke ruke, neki osmjeh...nesto sto bjese tvoje, sada pustas bijelom svijetu....
Neke sitnice ce obiljeziti tvoj vijek...da, taj vijek ce trajati znatno krace od ovozemaljskog pojma Vijek, ali ti poznajes i jedan drugi...tvoj vijek, nedokucivi..onaj u kom je minuta kao godina, a sitnica vrijedi kao svi dragulji ovo svijeta...i vise...
Ostat ce taj vijek zauvijek s tobom, kao oziljak iz djetinjstva, kao neodvojivi dio tvoga bica...
Neka jutra biti ce samo vasa...jastuk, pokrivac, dodiri stopalima...ruka u ruci...to nikad niko nece da ti odnese...
Ali, ipak.....Neke stvari jednostavno nisu do nas...Ni ti, Ni ja...ni to sto nas vise nema...
Mili moj, najljepsi....
Nije do nas.....

06.11.2008.

Misli....

roje se...
roje se...
roje se...
nastaju iz uzajamnih strahova njega i mene,
da cemo prokockati ovo
da cemo se pogubiti
da se vise necemo sresti,
On i Ja....
nastaju iz mirisa poljubaca,
koji nas tjeraju da mislimo
na usne koje su nekad bile meta mnostva nasih poljubaca,
na nacin doziranja  poljubaca...
i mada znamo da imamo svoj nacin davanja istih, bojimo se uzajamno da smo nekad iste te na isti nacin davali drugima...

a nismo...
nismo, jer tek sa susretom nasih pogleda su rodjeni...
tek sa dodirom prsta su zauvijek postali samo nasi,
drukciji od svih prethodnih....
ali se ipak bojimo...
i ipak se roje...
roje...
roje...

i uzalud trazimo nacin da ih se rijesimo...
uspjecemo u potrazi tek onda kada ih se budemo zeljeli rijesiti...
one su dio nas..
one nas prestizu, sustizu,
postavljaju nam nogu da posrnemo...

bojimo se pozitivno,
bojimo se mnogo,
najcesce i prije nego se zagrlimo mi,
zagrle se cvrsto nasi strhahovi...
pa misli...
pa zelje..
pa strahovi..
i naposlijetku...
MI.....

Volim ih....
Volim te...(zar ne znas?)

14.10.2008.

PRINC

Zivote....

Kako samo uzivam davati ti imena nevjerovatno velikih i vrijednih stvari, mada nikako da pronadjem dovoljno veliku i srcu pogodnu rijec da tebe opise...valjda se samo tjesim birajuci rijeci iz rjecnika moje duse koje obiluju tezinom objasnjenja, a u kojemu uz svako objasnjenje stoji tvoja slika, kao najkraci moguci odgovor za Pojavu koju proizvodis ti u meni...

Volim te...

Tako se razocaram svaki put kad dodjem pred tebe kao Tvoja sjena, koja te nekim cudom ne prati, kao sto to sjenama dolikuje, vec ide ispred tebe, kao sto to sjenama samo PONEKAD dolikuje...

...tako se razocaram jer zelim vece rijeci, zelim vise slova, snaznije znacenje....zelim devet ruku i pet pari nogu, i bez obzira koliko licila na cudoviste u tom trenu, zelim svega vise da ti opisem koliko te ne volim...

da ti opisem koliko te obozavam...

moze li se tvoje ime pisati na drugi nacin?

moze li se ovaj osjecaj cijepanja u utrobi kad te ne vidim prevazici do kraja vijeka....?

Zivote....

toliko boja tek sada ima pravi sjaj, toliko melodija mi tek sada zastane u uhu, proizvodeci sliku tvoga prelijepog lica kad zazmirim...

je li moguce tek s 22 voljeti?

je li moguce tek s 22 biti voljen?

....Mili, je li tek moguce s 22 znati da ces biti jedini kojeg cu voljeti snagom dvadesetdvogodisnjakinje, tijelom tridesetogodisnjakinje,......starice, mozda....?????

 

 

TEK JE, MILI...

TEK SAD JE SVE MOGUCE.....

26.09.2008.

Bez tebe....

.......................................

.....................

.................................................

.........................................................

..............

................

........................

...........................

.............................................................................................................................

...............................

...........

.

................................

.............

..........................................................

............................................................

........!!!

 

...se ovako osjecam!

16.09.2008.

ne znam otkud ovo....

 

Probudih se s neobično teškim pritiskom...

Znam, znam, pametni fizičari bi rekli da se za pritisak ne može reći da je težak..

Uz svo dužno poštovanje i čistu kurtoaziju prema svim naukama koje nisu Ljubav, ovo jutros je bio zaista izrazito težak

pritisak....

Neću reći da sam vješta sam pritiskom,

ali nemojte ni vi reći da ne znam sa teškim stvarima...

pobogu, one me sačinjavaju..(uglavnom)

Pored pritiska u području duše, malo sjevernije možda, ako uzmemo da je duša i dalje ondje gdje sam kao mala vjerovala da jest...

Oči su me pekle, a pogledi lutali tako očigledno daleko, da mi se u sekundki bilo preteško vratiti...

Takve daljine moje oči nisu srele, iako su vazda lutale po razim lokalitetima unutar mog bića...

No, ni to ne bi bilo strašmo da mi se u medjuminutama ne naseliše One Blesave Misli u ovu..glavu....

E, danas će se od mene tražiti mnoga objašnjenja...šsto ne znači da ću ih dati...

Znam to, jer mi se osmjeh još nije probudio..

Možda ga i ostavim, danas mi sigurno nece trebati...

31.08.2008.

...odlazim

.....

nije ova soba za mene,

rijetko kad je i bila...

uvijek sam govorila da je premalena za sva moja ludacka sanjarenja i presarena za sva moja tamnoputa lutanja....

sad mi je tuzna, istina, i dalje tijesna, ali

tuzna...

nuzno i dalje, danima, godinama....i tim tik-tak brojacima Gdina. Vremena- Satima sjedim u kutu.

ni sama ne znam ko0liko sam puta pozeljela da soba nema kut...

moja jos ima cetiri...izgubim se najmanje bezbroj puta od stola do police sa svijecama i tom lijepom pepeljarom...

val ironije je nekako uvijek dolazio u moju sobu sa tim figuricama, kojima sam pretrpavala police i udubljenja i zidove, a da nisam niti znala..

i ta pepeljara....

pobogu, ja cak ne pusim....

ova soba nije za mene..u svakom onom kutu kojeg mrzim vidim njega kojeg volim...

PRIJE KOLIKO JE MOJ ZIVOT BIO TU?

gubim se u vremenu,

kao da sam ostala na pragu onog dana kad je otisao....

nije ova soba za mene...

puna je njega....

odlazim....

30.08.2008.

NISMO SMJELI

....

dugo smo stajali tu

na vratima straha

jer nismo mislili da smijemo upotrijebiti rijec VJECNO

a znali smo da je vjecno

i zagrljaj

pogled

san na ramenu

neko kao ti

neko kao ja

da smo tada stali

nikad se vise ne bismo pronasli

ti sebe

sebe ja

mi-jedno drugog.....

dugo smo stajali

pogledi su nam bili spojeni nepogresivim nitima misli

i svaka je imala nase ime

da smo samo trepnuli

niti bi pukle

....

tada smo po prvi put znali

o, jos kako smo znali

stvoreni smo da trcimo kroz zivot zajedno

vezanih ruku

spojenih tijela

i dobro smo to iskoristili.....

21.08.2008.

PRETNJA

 

To je ljubav.

 Pokusaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strasnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je.

Čemu moji talismani: bavljenje knjizevnosću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio ostri Sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije, biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?


Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.


Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav:

 nemir i olaksanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, uzas zivljenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradzbinama.


Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne zene me odaje.
Boli me jedna zena svuda po telu.

Horhe Luis Borhes- Pretnja

15.07.2008.

Bajka o Leptiru i Cvijetu

 

Tako jednog dana, prvi maj bjese, praznik rada i cvijeca,

Jedan Leptiric u nekom, naizgled nevaznom, sasvim, sasvim obicnom trenutku je zamahnuo krilima i....

Bajka je pocela......

Prva prava, istinita bajka je zauzela prvu stranicu knjige...

 

Prisunjah se Leptiricu i sasvim necujno postadoh lepetom njegovih krila.

Pratih svaki pokret kao da i ja imam krila i kao da ih cini upravo On!

 

Bog zna koliko puta sam se ustipnula i cekala da se probudim iz cvijetnog sna...

Sna, koji je samo to i mogao biti...

 

Ali ne....

Lude misli o mogucoj lazi tog trenutka otjerao bi ponovni lepet i na kraju se prestadoh pitati.

Od tog trena, bajka me je vodila.

Umjesto ja nju, ona je pricala mene...

Knjiga je pocela da sama lista stranice i niti u jednom trenu nisam mogla znati sta se nalazi na sljedecoj, jer to je bila bajka iznenadjenja,

nikad do tada ispricana i meni poklonjena!

 

Tih je dana puhao jak vjetar neminovnosti, oluje obaveza i iskusenja i Moj Leptir je bio oduvan jacinom svega toga...

Tada bih, sjedeci sama i razmisljajuci o nikad do tad nevidjenim bojama sara moga Leptira, posumnjala u sve oko sebe.

Kasnije sam shvatila da mi je falio zvuk krila i da sam ga polagano gubila iz sjecanja, sto me uzasavalo....

......................

Opet sam ga srela.

Proslo je toliko vremena, osjecaja i propustenih rijeci, a Leptir je ostao isti...

Ponovo me uzeo u svoju bajku, zamahnuo krilima i krenuo...

 

Sad sam vec znala: ovaj lepet bih slusala do kraja postojanja- da me uspavljuje i budi, grli, mazi, ljubi i dodiruje....

 

Sad su vec prolazile kraj moje lude glave i vece mjerne jedinice od dana, i cudno, sto bi svaki od njih bio dalji, po jedan novi milimetar mog malog srca bi postajalo njegovim, i njegova svaka sara bi postajala dijelom mene....

S vremenom sam postala svjedokom svog velikog, ozbiljnog problema- Taj Leptir  je bio SVE sto samo sanjati moze jedan nesretni cvijet..

Taj Leptir je bio jutro i zacin mirisu cvijeta mog postojanja...

 

Taj Leptir je bio ljubav ovom cvijetu, ali cvijet to nije znao reci....

Bojao se cvijet da ce Leptir negdje u sarenilu i raskosi upoznati miris nekog novog cvijeta, te zaboraviti na njega...

 

Dani su i dalje sibali kao sto pljusak siba suho lisce jasena i Leptir je svaki dan dokazivao cvijetu da je to jedini cvijet u njegovom zivotu...

S druge strane, cvijet je i dalje, opasan strahom, cutao o tome da je to jedini Leptir u njegovom zivotu....

A bio je...

Jos kako je bio...

 

Jedne veceri, nakon dugog i nezaboravnog leta na krilima Leptira, cvijet posustade na tren...

Zagleda se i latice se pocese otvarati po prvi put...

Leptir je gledao zbunjeno, jer je to bio cudan trenutak.

Nikad cvijet nije tako izgledao.

 

S druge strane bajke odigravala se nevidljiva bitka, bajka u bajci, izmedju strasnog Straha i krhkog Cvijeta.

Ko zna kako i u kojoj dugackoj sekundi slabasni cvijet savlada Strah,

Latice se ponovo rasklopise i iz malog srca cvijeta izadje tajna upucena Leptiru-VOLIM TE-

 

Leptir, pokrenut tim rijecima, podari cvijetu do tada nevidjeni lepet krila, podize ga visoko medju oblake satkane od noci i snova i poletjese zajedno kroz noc...

 

Magija je zamijenila okove straha i sada cvijet nije krio sta osjeca.

Osjecao je kao sto nikad nije, a Leptir mu je pomagao da to kaze, kad bi mu falile rijeci.

Vec je juli, mjesec sunca i mora.

 

JEDAN LEPTIR JE I DALJE MIRIS JEDNOG CVIJETA,

A CVIJET LEPET KRILA I SARENILO BOJA JEDNOG LEPTIRA.

 

 

09.06.2008.

JEDAN POLJUBAC PRIJE, JEDAN U TOKU, A JEDAN POSLIJE....

..........

poljubis me....

i tako krene nasa Bajka...

glavni smo likovi,

i narator i sporedni i dvorac...

i princ i princeza...

i ruzni strazari na kapiji i debele vile i kuharice...

i pacici koji su nekad bili djeca pa ih je zla vjestica pretvorila u mala, zuta stvorenja...

i toranj i bedemi i neprobojni zid....

......ljubis mi oci i pricas u isto vrijeme...ispisujes rijeci na mojim kapcima, dok rukama svrljas i trazis moju ruku, kao sigurno utociste od nas samih...

davno smo shvatili da si znamo biti pogubni...

malo nam jos fali da to naucimo izbjeci svaki put kad se crni oblak nadvije nad nasim postojanjem...malo je nekad mnogo...ali mi sad ne vjerujemo u to...

ne vjerujemo mi ni u mnogo vece i istinitije stvari....

 

poljubis me.....

i sad smo cvijece...

livada je nasa beskrajna zelena pustinja...a ti i ja smo pustinjsko cvijece....

isto kao i masa drugog cvijeca oko nas, a razlicito kao sto niti jedan cvijet nije...nase latice se na povjetarcu dodiruju, korijenje nam je povezano i pijemo istu pustinjsku vodu...

nasi listovi se isprepletu svaki put kad nadolazi oluja, i niko nam nista ne umije kad nam se stabla uhvate u kostac....

 

poljubis me......

sad smo mi...

na krevetu..

pogledom ti brojim mladeze na trbuhu, ali se zbunim negdje kod sedmog...pa nespretno, ponovo se vracam...ali nisam porazena...brojanje tih sicusnih ukrasa tebe je zadovoljstvo....

mozda ti jednom otkrijem da se svaki put namjerno zabunim....i da se opet i opet vracam...

ako ti sad kazem, rizikujem....

trenutak dok mi crtas po grudima mi je mnogo vazan, i ne zelim da ga upropastim..ili da rizikujem..

necu....

previse sam svjesna da sam sanjala...

da je ono bio poljubac prije spavanja...

da si me ususkao jednom i poljubio u snu.....

i znam da sam se upravo probudila iz prelijepog sna....

i da si me poljubio.....

 

 

 

 

 


Stariji postovi

....Izbjeglica iz Besmisla
<< 12/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

Sretan Dan
Dio smo svega sto postoji.
sustanje razgranata stabla
poput jeke bruji u nasim zilama.
Proljece sto poziva
pupoljke ne rast
i lastavice na povratak
radosno nas budi.
Zelim vam da danas i vjecno uzivate zajedno u divoti i cudu svijeta.

Dan sretan
Sasvim obicno jutro.
Sasvim obicna ulica.
Jesenja hladnoca.
Pa ipak,
svaka je ograda od siblja
optocena biserjem svjetlosti...
Svijet bljesti na izlazecem suncu.

I SVE JE TO TVOJE...

NAD ŽIVOTOM
Osećam, poludecu proleća
ovoga
zbog neke daleke lepote

Smejem se,
a sve mi je kao suza neka
ogromna u meni sija
i kao da tuga teška
kroz mene protiče

Smejem se,
a sve kao da me se duša čija gorko dotiče.

D. MaksimoviĆ

.......
Ne vjerujem u Boga sa velikim "B" i, uprkos tome što su toliko opipljivi,
ne vjerujem ni u bogove s njihovim malim "b"....
Ali, vjerujem u tu kučku od boginje, Ironiju.

Ona postoji u svim razdobljima,
vlada ljudima,
bogovima i Bogom, podjednako.....
I ima opak smisao za humor."

D. Simons

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9391

Powered by Blogger.ba